Dugovječnost je posljednjih mjeseci posvuda. Time magazin joj posvećuje cijelo posebno izdanje, s Nobelovcem Shinyom Yamanakom na naslovnici. Liječnici poput dr. Gabrielle Lyon grade karijere i pokrete oko jedne rečenice. Društvene mreže preplavljene su savjetima o produljenju života. Kad se sve to malo stiša, ostaje pitanje: govori li itko od njih nešto što tradicionalna kineska medicina nije već odavno znala, samo drugim jezikom?
Najbolji primjer za to su, možda iznenađujuće, mišići organ koji većina nas doživljava estetski, kao nešto što gradimo za izgled ili snagu na teretani. Rijetko ih promatramo kao organ u istom rangu kao jetra ili bubreg, čije stanje izravno određuje koliko ćemo dugo i koliko kvalitetno živjeti. A upravo se to u posljednjih desetak godina, kroz nezavisne linije istraživanja od molekularne biologije starenja do kliničke medicine usmjerene na mišiće pokazalo iznenađujuće točnim.
Mišić kao žlijezda, ne samo kao motor
Dugo se skeletni mišić promatrao isključivo kao sustav koji pretvara kemijsku energiju u pokret. Prvi nagovještaj da je riječ o nečem složenijem došao je još 1961., kada je istraživačka skupina primijetila da mišić troši više glukoze nego što bi se moglo objasniti samo mehaničkom aktivnošću. Danas znamo zašto: mišić je aktivan endokrini organ koji tijekom kontrakcije izlučuje takozvane miokine signalne molekule koje komuniciraju s masnim tkivom, gušteračom, jetrom, kostima, pa i mozgom.
Ovi miokini imaju izravnu ulogu u dvije stvari koje su srž svake priče o dugovječnosti: kontroli šećera u krvi i kontroli upale. Skeletni mišić odgovoran je za više od 75% ukupnog zbrinjavanja glukoze u tijelu potaknutog inzulinom drugim riječima, on je glavno mjesto gdje se višak šećera iz krvotoka doslovno troši i pohranjuje kao energija, umjesto da kruži i oštećuje krvne žile i tkiva. Interleukin-6, jedan od ključnih miokina, dodatno pojačava to preuzimanje glukoze kroz aktivaciju AMPK puta, i to na način koji je, akutno tijekom vježbanja, protuupalan za razliku od kroničnog, niskorazinskog IL-6 koji dolazi iz upalnog masnog tkiva u mirovanju. Kontekst ovdje mijenja sve: isti signal može liječiti ili štetiti, ovisno o tome dolazi li iz aktivnog mišića ili iz upaljenog masnog tkiva.
Zato gubitak mišićne mase s godinama sarkopenija nije samo pitanje snage ili izgleda. To je gubitak jednog od glavnih tjelesnih mehanizama za kontrolu upale i metabolizma, što djelomično objašnjava zašto je sarkopenija toliko usko povezana s padovima, hospitalizacijom i padom kvalitete života u starijoj dobi.
Što o tome govori Nobelovac
Shinya Yamanaka je 2012. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, zajedno s Johnom Gurdonom, za otkriće da se zrele stanice mogu reprogramirati natrag u pluripotentno stanje iliti vratiti u stanje iz kojeg mogu ponovno postati bilo koja stanica u tijelu. Njegovo otkriće danas hrani jedno od najaktivnijih područja istraživanja starenja: pitanje može li se biološka dob stanice djelomično poništiti, a da ona pritom ne izgubi svoj identitet.
Yamanaka sam ističe da mu je prioritet zdrava dugovječnost, ne dugovječnost sama po sebi da ljudi mogu proživjeti svoje osamdesete i devedesete bez potrebe za tuđom pomoći. To je važna razlika, jer istraživanja pokazuju da redovita tjelovježba mjerljivo usporava epigenetsko starenje one iste biokemijske “oznake” na DNA o kojima govori Yamanakin rad, samo postignuto konvencionalnim, dostupnim putem umjesto genskom terapijom. Dvije potpuno različite znanstvene priče jedna o reprogramiranju stanica u laboratoriju, druga o kontrakciji mišića na treningu završavaju na istom mjestu usporavanju biološkog sata.
“Muscle-centric medicine”: mišić kao organ dugovječnosti
Dr. Gabrielle Lyon, liječnica specijalizirana za gerijatriju i nutricionizam, izgradila je cijeli klinički pravac muscle-centric medicine oko jedne rečenice koju ponavlja u gotovo svakom nastupu: mišić je organ dugovječnosti. Njezina teza je da se sadašnja epidemija pretilosti i metaboličkih bolesti bolje objašnjava kao epidemija premalo mišića nego kao epidemija previše masnog tkiva. Gubitak mišićne mase, tvrdi, tiho podiže kortizol, inzulin i razinu šećera u krvi često prije nego što se to uopće odrazi na kilažu.
Uvodi i koncept “muscle span” razdoblja tijekom kojeg mišić zadržava funkcionalnu snagu, kao poseban pokazatelj uz lifespan i healthspan. S godinama tijelo postaje otpornije na uobičajene poticaje za izgradnju mišića dijetalni protein i vježbanje pa je taj takozvani anabolički otpor razlog zašto stariji organizam treba proporcionalno više proteina i dosljedniji trening otpora da bi održao istu mišićnu masu kao u mlađoj dobi.
Element Zemlje i kasno ljeto: ista priča, drugi jezik
U tradicionalnoj kineskoj medicini, mišići i meso pripadaju elementu Zemlje, čiji je organski par Slezena i Želudac, a sezona kasno ljeto kratko, prijelazno razdoblje između vrhunca ljetne aktivnosti i jesenskog povlačenja. Slezena u ovom sustavu “vlada” transformacijom i transportom pretvara hranu u Qi i Krv, baš kao što skeletni mišić pretvara glukozu u energiju i signalne molekule koje hrane cijeli sustav. Kad je Slezena slaba, klasični opis su umor, težina u udovima, slaba probava i sklonost vlazi u tijelu opis koji se neugodno dobro poklapa sa zapadnim opisom sarkopenije i inzulinske rezistencije: umor, teškoća u kretanju, metabolička stagnacija.
Slezena je u TCM-u i dom Yi-ja mentalnog aspekta vezanog za razmišljanje, pamćenje i sposobnost da se misao pretvori u ideju, a ideja u djelovanje. Kad je Yi oslabljen, to se ne očituje samo tjelesno nego i mentalno: prekomjerno razmišljanje, kružno, konfuzno vrtenje oko iste misli bez pomaka prema inicijativi ili odluci, mentalna tromost i sklonost stalnom jadikovanju kao gotovo trajnoj crti karaktera, a ne prolaznom raspoloženju. Isti obrazac stagnacije koji se u tijelu vidi kao težina i slaba probava, na razini uma se očituje kao razmišljanje koje se vrti u krug, a ne kreće naprijed.
Kasno ljeto je u TCM-u vrijeme kad se sustav poziva da se “usidri” da uspori nakon ljetnog ekspanzivnog perioda i pripremi tlo, doslovno i figurativno, za jesen. To je sezona u kojoj klasični tekstovi savjetuju umjerenost, redovitost obroka i topliju, kuhanu hranu koja rasterećuje probavu što se prirodno poklapa sa suvremenom preporukom da se proteinski unos rasporedi ravnomjerno kroz dan, umjesto da se nagomila u jednom obroku.
Praksa: gibanje i prehrana
Kad se preklope kliničke preporuke muscle-centric medicine i TCM načelo redovitosti, izlazi prilično jasan, provediv okvir.
Za gibanje: tri seanse treninga otpora tjedno, u trajanju 30 do 45 minuta, s naglaskom na cijelo tijelo i postupno povećanje opterećenja iz tjedna
u tjedan. Tome se dodaju dva dana kardiovaskularne aktivnosti hodanje, vožnja bicikla, intervalni rad te kratka dnevna rutina mobilnosti zglobova. Za nekoga tko trening otpora nikad nije radio, čak i početak u kasnijoj životnoj dobi mjerljivo poboljšava snagu, ravnotežu i samostalnost sposobnost mišića da se adaptira ne nestaje, samo se usporava, pa nikad nije prekasno početi.
Za prehranu: cilj je oko 30 grama proteina u dva do tri obroka dnevno, s ukupnim dnevnim unosom od barem 100 grama kao donjom granicom za odraslu osobu koja želi održati mišićnu masu s tim da stvarna potreba raste s dobi upravo zbog anaboličkog otpora. U duhu elementa Zemlje, ovo je smisleno kombinirati s toplom, kuhanom hranom u redovitim obrocima, radije nego s restriktivnim ili neredovitim jelom probavni sustav u TCM-u najbolje radi kad ima predvidljiv ritam, što izravno podržava i sposobnost tijela da taj protein iskoristi za izgradnju mišića.
Ono što povezuje Nobelovu nagradu za reprogramiranje stanica, kliničku medicinu usmjerenu na mišiće i tisućljetni koncept elementa Zemlje jest ista temeljna poruka, izrečena kroz tri različita jezika: tijelo koje se redovito pokreće i redovito hrani gradi vlastitu otpornost na starenje, na razini stanice, organa i sustava.
Ako želiš razgovarati o tome kako izgraditi takav ritam za sebe kroz akupunkturu, prehranu ili plan vježbanja prilagođen tvojoj dobi i stanju javi mi se za konzultacije