Cijeli život znam da imam devijaciju nosnog septuma. To je nešto s čime sam se rodila i s čime sam odrasla, ne razmišljajući previše o tome. No prije dvadesetak godina u mom se životu pojavio sasvim drugi problem vazomotorni rinitis. Nije to bila alergija u klasičnom smislu, nije bilo jasnog okidača poput peludi ili prašine. Bilo je to nešto suptilnije i, iskreno, mnogo iscrpljujuće: nos koji reagira na sve. Na hladnoću. Na mirise. Na kloriranu i slanu vodu. A najviše, gotovo ritualno, svako jutro pri buđenju u trenutku kad je kortizol u tijelu na svom dnevnom vrhuncu.
Cyrano de Bergerac je svoj veliki nos nosio kao znak ponosa, kao nešto što ga čini neponovljivim. Meni je moj nos dugo bio suprotno izvor nelagode i umora od objašnjavanja zašto kihanje ne prestaje. Trebalo mi je dvadeset godina, jedna operacija i mnogo strpljenja da shvatim kako taj isti nos zapravo nešto govori o meni, o mom tijelu pod stresom, o granicama koje sam prečesto gurala predaleko. Tek kad sam prestala tražiti krivca isključivo u anatomiji i počela slušati što mi tijelo zapravo poručuje, taj nos je od neprijatelja postao, na svoj način, moj učitelj.
Tijekom razdoblja korone taj se problem dodatno pogoršao, do te mjere da sam, prvenstveno zbog drugih ljudi oko sebe, na kraju pristala na operaciju koju su mi svi ugledni otorinolaringolozi predlagali kao rješenje ispravljanje devijacije septuma. Objašnjenje je zvučalo logično: mehanička nepravilnost uzrokuje hipertrofiju sluznice, a to onda dovodi do bjesomučnog kihanja. Rečeno mi je da pričekam šest mjeseci nakon zahvata da se sluznica stabilizira.
Prošlo je šest mjeseci. Prošlo je i više. A problem je ostao, jer primarni uzrok nikad nije bio riješen pretjerano osjetljivih receptora u samoj sluznici, ne oblik pregrade kroz koju zrak prolazi.
Nos kao prastari alarmni sustav
Da bismo razumjeli zašto se to dogodilo, vrijedi na trenutak zastati kod same funkcije nosa. Osjet mirisa jedan je od evolucijski najstarijih osjetilnih sustava u našem mozgu. Za razliku od vida i sluha, koji prije obrade prolaze kroz svojevrsni “filter” mozga, mirisni signali idu gotovo izravno u limbički sustav dio mozga zadužen za emocije i pamćenje. To je razlog zašto miris može izazvati snažnu emocionalnu reakciju prije nego što uopće svjesno registriramo o čemu se radi. Evolucijski gledano, nos je bio jedan od prvih detektora opasnosti truleži, dima, bolesnog tkiva, ali i prvi organ u produžetku rase jer smo tako osjećali feromone i MHC molekule koje se izlučuju kroz kožu i znoj. Naš nos, drugim riječima, nije samo organ za disanje. On je alarmni sustav za opstanak rase.
Kad devijacija septuma nije prava priča
Ovdje dolazimo do nečeg što je, po mom iskustvu, premalo naglašeno u standardnim razgovorima s pacijentima: procjenjuje se da više od 70% ljudi ima neki stupanj devijacije nosnog septuma. No daleko manji broj njih ima i vazomotorni rinitis. Ako bi devijacija sama po sebi bila dovoljan uzrok, taj bi problem bio gotovo univerzalan. No nije. To znači da mehanička nepravilnost može biti dio slike, ali rijetko je cijela slika.
Ono što se u mojem slučaju, a vjerujem i u mnogim sličnim, zapravo događalo jest da je sluznica postala hipersenzibilna na razini receptora, a ne samo strukturalno deformirana. Ta se preosjetljivost velikim dijelom gradi kroz kronični stres, a upravo je taj dio priče onaj koji operacija ne može dotaknuti.
Receptor koji sve to povezuje: TRPV1
U temelju cijele te priče stoji jedna vrsta receptora koja se rijetko spominje izvan stručne literature, a zapravo objašnjava gotovo sve što sam opisala, to je receptor TRPV1. To su sitni senzori smješteni u živčanim završecima nosne sluznice, čija je zadaća prepoznati prijetnju tkivu: previsoku temperaturu, kiselost, upalu. Zamislite ih kao alarm koji bi se trebao oglasiti tek kod stvarne opasnosti. Kod kronično stresirane osobe taj alarm postaje preosjetljiv oglašava se i na podražaje koji nikoga drugoga ne bi ni dotaknuli.
Kortizol je taj koji tu priču pokreće. Kronično povišen kortizol ne samo da povećava broj TRPV1 receptora u sluznici, nego i snižava prag na koji oni reagiraju receptorima treba sve manji podražaj da se “upale”. Paradoksalno, kortizol u kratkim navalima djeluje protuupalno, ali kod dugotrajne izloženosti tkivo na njega postaje otporno, pa receptori ostaju trajno u stanju pripravnosti.
Uz kortizol, ključnu ulogu igra i tvar zvana NGF (faktor rasta živaca) vjerojatno najvažniji, a najmanje poznat čimbenik u cijelom mehanizmu. Stres potiče njegovo stvaranje, a NGF zatim doslovno preoblikuje receptore: povećava njihov broj i snižava temperaturni prag na koji reagiraju, ponekad gotovo do razine tjelesne temperature. To znači da kod nekih osoba obična toplina vlastitog tijela postaje dovoljna da održava sluznicu u blagoj, stalnoj pripravnosti.
Treći sudionik su mastociti stanice imunološkog sustava smještene u samoj sluznici. Stres ih izravno aktivira preko hormona koji se oslobađa u mozgu (CRH), a oni zauzvrat otpuštaju histamin i druge upalne tvari koje dodatno senzibiliziraju TRPV1. Tu se krug zatvara: stres aktivira mastocite, mastociti pojačavaju osjetljivost receptora, pojačana osjetljivost stvara simptome, a simptomi kihanje koje se ne može zaustaviti, osjećaj gušenja, iscrpljenost sami po sebi postaju novi izvor stresa.
Uz sve to, kronični stres podiže i razinu dviju tvari koje se inače povezuju s boli i migrenom Supstance P i CGRP-a. Obje dodatno pojačavaju aktivnost TRPV1 i stvaraju ono što se naziva neurogenom upalom iliti upalom koju ne pokreće nikakav vanjski uzročnik, nego sam živčani sustav. Zanimljivo, CGRP je i jedan od ključnih sudionika u nastanku migrene, što objašnjava zašto mnoge osobe s izraženom preosjetljivošću sluznice imaju i pojačanu osjetljivost na mirise tipičnu za migrenu.
To objašnjava i zašto se simptomi tako pouzdano javljaju ujutro, kad je kortizol prirodno najviši, te zašto se pogoršavaju u razdobljima psihičkog i fizičkog opterećenja poput onog koje smo svi zajedno prolazili tijekom pandemije.
Zašto hladnoća, klor i slana voda “pale” nos
Jedan od paradoksa koji sam sama najbolje osjetila jest reakcija na hladnoću primjerice stojeći ispred rashladne vitrine u dućanu. Logično bi bilo očekivati da hladnoća smiruje, a ne pojačava reakciju. TRPV1 nije jednostavan “toplinski” receptor, nego senzor opće opasnosti za tkivo, pa ga i hladnoća može aktivirati samo neizravno. Hladnoća sužava krvne žile u sluznici, protok krvi lokalno pada, tkivo nakratko ostaje bez dovoljno kisika, a to lokalno zakiseljuje okolinu stanica. TRPV1 je izrazito osjetljiv upravo na taj pad kiselosti tkiva kod već preosjetljive sluznice ta mala promjena dovoljna je da pokrene reakciju koja bi kod zdrave osobe prošla potpuno nezamijećeno.
Uz to, hladnoća aktivira i vlastiti, srodni receptor zvan TRPA1, koji je s TRPV1 funkcionalno povezan kad se jedan aktivira, on “pojačava” osjetljivost onog drugog. Isto vrijedi i za mastocite, koji imaju vlastiti hladnoćni senzor te reagiraju otpuštanjem histamina čim temperatura padne, a histamin izravno senzibilizira TRPV1. Zato hladan zrak, klorirana ili slana voda kod hipersenzibilne sluznice djeluju kao okidač koji je, u suštini, samo posljednja kap u već prepunoj čaši, a ne novi, samostalan problem.
Drugim riječima, ne radi se o “slaboj” sluznici, nego o sluznici koja je, zbog dugotrajnog stresa i cijelog niza gore opisanih čimbenika, naučila reagirati intenzivnije na podražaje koje bi inače zanemarila.
Zašto operacija sama po sebi često ne rješava problem
Ovo je za mene bila možda i najvažnija spoznaja na cijelom putu. Operacija devijacije septuma ispravlja anatomiju i to je legitiman i koristan zahvat za osobe kod kojih je mehanička prepreka doista glavni problem, primjerice za disanje. No kod vazomotornog rinitisa uzrokovanog kroničnom preosjetljivošću sluznice, operacija ne dotiče receptorsku razinu problema. Sluznica ostaje jednako reaktivna kao i prije, samo sada kroz drukčije oblikovan prolaz.
U vlastitom sam iskustvu isprobala i desenzibilizaciju kapsaicinom pristup koji cilja izravno na TRPV1 receptore, jer je kapsaicin tvar koja se na njih izravno veže i, uz ponovljenu primjenu, postupno ih “iscrpljuje” i snižava njihovu reaktivnost. Rezultat je bio ipak znatno bolji od onoga što je operacija sama po sebi mogla ponuditi. To me dodatno učvrstilo u uvjerenju da je pravi put liječenja usmjeren na smirivanje same reaktivnosti receptora i cijelog sustava koji ih pothranjuje kortizola, NGF-a i mastocita, a ne isključivo na anatomsku korekciju.
Akupunktura i smirivanje HHA osi je put do korijena problema
Upravo tu, u mojoj struci, vidim najveći potencijal za osobe s ovakvim tegobama. Hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna os, poznatija kao HHA os, sustav je kojim tijelo regulira lučenje kortizola i odgovor na stres. Kod osoba s kroničnom preosjetljivošću sluznice ta je os, gotovo redovito, dugotrajno prenapregnuta tijelo je “zaglavljeno” u stanju povišene pripravnosti zbog životnih okolnosti ili kao posljedica doživljaja svijeta visoko senzibilne osobe (HSP).
Akupunktura ovdje ne djeluje simptomatski, poput antihistaminika koji privremeno smiruju reakciju, nego cilja upravo na regulaciju te osi i autonomnog živčanog sustava. Odabranim točkama moguće je smiriti pretjeranu aktivnost simpatičkog dijela živčanog sustava, poticati parasimpatički odgovor koji tijelo vraća u stanje mirovanja i oporavka, te postupno smanjivati onu razinu kronične upale koja održava sluznicu u stalnoj pripravnosti. Istraživanja pokazuju da pojedine točke imaju izravan učinak upravo na čimbenike koje sam ranije opisala smanjuju aktivnost i degranulaciju mastocita, snižavaju razine upalnih tvari poput histamina i Supstance P, te djeluju na os koja regulira kortizol i time neizravno smiruje i NGF-om potaknutu preosjetljivost TRPV1 receptora. Kroz redovite tretmane cilj nije samo trenutačno olakšanje kihanja ili začepljenosti, nego postupno “gašenje” cijelog kaskadnog mehanizma koji povezuje stres, hormonalni odgovor i reaktivnost sluznice.
To je proces, ne trenutačno rješenje baš kao što ni preosjetljivost nije nastala preko noći. No za razliku od kirurškog zahvata, koji rješava isključivo strukturu, akupunktura djeluje na onu razinu koja je, prema mom vlastitom i profesionalnom iskustvu, zapravo bila pravi uzrok cijelo vrijeme.
Ono što bih poručila svakome tko se prepoznaje u ovoj priči
Ako imate devijaciju septuma i vazomotorni rinitis, vrijedi zapitati se je li problem doista isključivo mehanički jer statistika govori da devijaciju ima golema većina ljudi, a ne pati svatko od njih od preosjetljivosti sluznice. Ako prepoznajete obrazac jutarnjeg kihanja, reakcije na hladnoću, mirise ili kloriranu vodu, posebno u razdobljima stresa, vrijedi razmotriti pristup koji se bavi cijelim sustavom, a ne samo prolazom kroz koji dišete.
Meni je taj put, uz strpljenje, konačno donio smirenje koje operacija sama nije mogla ponuditi.
Akupunktura je personalizirana terapija spram problema s kojim se osoba nosi. Nije ni mehaničko uklanjanje problema niti ima univerzalni protokol za odobrenu indikaciju. Ona je jedinstven potpis pacijenta.