Postoji japanska umjetnost koja ne skriva ožiljke. Zove se kintsugi i kad se komad keramike razbije, majstor ga ne baca. Lijepi ga zlatom. Pukotina ne postaje sramota koju treba sakriti postaje najsjajniji dio predmeta.
Život nas sve jednom slomi. Bolest, gubitak, razočaranje, vlastite granice na koje nismo računali. U tim trenucima instinkt je sakriti pukotinu nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo, brzo zalijepiti i pokazati cijelu površinu.
Ali što ako pukotina nije kraj priče što ako je ona mjesto gdje priča postaje zanimljiva?
Patnja sama po sebi nema smisla. Smisao ne dolazi iz boli, već iz onoga što s njom napravimo. Iz trenutka kada odlučimo ne odustati ne zato što je lako, nego zato što negdje duboko znamo da u nama ima nešto što vrijedi sačuvati. Taj trenutak neodustajanja nije herojski. Najčešće je tih, umoran i neprimjetan. Ali on je zlato.
Tvrdoća koja nastaje kroz patnju nije ista kao okrutnost. Nije to oklop koji štiti od života to je gustoća, punina, težina osobe koja je prošla kroz vatru i ostala. Takva osoba ne postaje tvrđa prema drugima. Postaje nježnija jer zna što boli.
I onda se dogodi nešto neočekivano. Gledaš se u zrcalo i vidiš nekoga koga prije nisi poznavao osobu koja je pukla i srasla, koja nosi brazde bez stida, koja je od razbijenih dijelova složila nešto što je jače nego što je ikad bila cijela.
To je kintsugi.